Nakon odluke Beča o gradnji obrambene utvrde 1578. godine okupljeni su najpoznatiji inženjeri i osnovana posebna građevna komisija za gradnju utvrde na čijem je čelu Matija Gambon, a desna ruka bio mu je Batista Bianchini. Budući Karlovac bit će "idealni renesansni grad" u obliku šesterokrake zvijezde, s bastionima i šančevima s vodom koji ga opasuju. Matija Gambon projektira i vodi gradnju, oslanjajući se na studije talijanskih teoretičara arhitekture. To je jedna od tvrđava u lancu što su ih kao sustav ("antemurale christianitatis") gradile ujedinjene srednjoeuropske kršćanske snage protiv Turaka.

Pretpostavlja se da je rođena u Bosiljevu oko 1625. godine. Za Petra Zrinskog udaje se 1641. Majka je četvero djece. Književno je bila iznimno nadarena i spominje se kao najveće žensko ime hrvatske književnosti 17. stoljeća. Katarina je prva žena u Banskoj Hrvatskoj koja se bavi izvornim stvaralačkim radom i prevođenjem. U Ozlju je 1660. godine s njemačkog prevela i u Mlecima objavila zbirku molitvi "Putni tovaruš". Pisala je i pjesme. Uz spomenute odlike Katarinu Zrinski prati glas sjajne diplomatkinje, osobe koja je govorila nekoliko jezika (njemački, mađarski i talijanski, a pisala je uz hrvatski i na latinskome jeziku). Nakon propasti Zrinsko-Frankopanske urote pala je u nemilost Beča i provela ostatak života u samostanu. Umire 16. studenog 1673. godine u Grazu.

Najznačajnija karlovačka književna predstavnica u vrijeme Ilirskog pokreta. Bila je kći trgovca željeznom robom, samouka krojačica, odgojiteljica i učiteljica. Osnovnu školu završila je u Karlovcu. Dugo radi u Grazu, Trstu i Veneciji po plemićkim domovima kao odgojiteljica. Svoje radove objavljuje na stranicama Gajeve Danice, Vrazova Kola, Schallova Pilgera, u Nevenu, Glasnonoši, Obzoru, Smilju, Napretku... Osim pjesama objavila je tri pripovijetke pod nazivom "Domorodne poviesti". Poznat je njezin "Dnevnik", pisan na preko 1000 stranica, kao iskrena ispovijest vrlo osjećajne i usamljene žene.

Hrvatski pjesnik i političar rođen 18. srpnja 1814. u Novom Vinodolskom. Srednju školu pohda u Rijeci, Zagrebu i Szombathelyu, dok u Zagrebu studira pravo. Nakon studija radi kao nastavnik u gimnaziji u Zagrebu, a iza toga kao odvjetnik u Karlovcu. Pjesme je počeo pisati još kao srednjoškolac u Rijeci. Od 1835. do 1841. bio je suradnik Gajeve Danice. Godine 1846. objavljuje svoje najveće i najznačajnije djelo, ep Smrt Smail-age Čengića. Do 1849. godine Mažuranić je naistaknutiji vođa tzv. karlovačke grupe Ilirskog pokreta i upravo za vrijeme boravka u Karlovcu postiže vrhunac svog književnog stvaranja. Prvo javno čitanje Mažuranićeva epa bilo je baš u Karlovcu 1847. godine. Od 1871. do 1880. godine obnaša bansku dužnost, nakon čega napušta svaku političku aktivnost i živi povučeno, baveći se matematikom i astronomijom.

Vjekoslav Karas prvi je poznati školovani hrvatski slikar druge polovice 19. stoljeća. Rođen je u Karlovcu u skromnoj obrtničkoj obitelji. Već kao desetogodišnji dječak oduševljava se slikarstvom. Prva znanja stječe u Karlovcu kod soboslikarskih obrtnika, te slikara Fridricha Hemerlitza. Pukovnik Franjo Kos i drugi istaknuti Karlovčani pomažu mu u prikupljanju novca za odlazak na školovanje u Italiji. Najprije studira na akademiji u Firenzi gdje su mu prvi učitelji Corsi i Meli. Tri godine kasnije, sada već u Rimu, Karas je pod utjecajem Nazarenaca i njihovog duhovnog vođe Friedricha Overbacka, te u tom periodu radi cikluse slika sa sakralnim temama. Karas je u Rimu osim slikarstva ucio i pjevanje, glazbenu teoriju, flautu i gitaru. U Karlovcu je osnovao i vodio manji pjevački zbor za kojeg je skladao preko trideset skladbi. Najvažnija Karasova djela su: Rimljanka s lutnjom, Majka izlaže Mojsija na obalu rijeke, Ana Krešić, Miško Krešić, Portret Josefine Barac - Bernardić, Dječak, Autoportret. Zbog svog senzibiliteta ne može podnijeti nerazumijevanje i nedostatak podstreka za daljnji rad u vlastitoj sredini. Njegov život završava tragičnim samoubojstvom u rijeci Korani 5. srpnja 1858. godine.
Prema mnogima, Vjekoslav Karas bio je najznačajniji predstavnik hrvatskog slikarstva 19. stoljeća.

Mirko Seljan rodio se 5. travnja 1871., a njegov mlađi brat Stjepan 19. kolovoza 1875. Nakon završetka osnovne škole braća putuju Europom te na taj način stječu iskustva za kasnije ekspedicije. Mirko je već 1898. g. osvojio naslov "Champion of Globetrotter" za svoj podvig u kojem je za 110 dana uspio pješice prijeći put od Petrograda do Pariza. Poneseni knjigama o nepoznatim krajevima, dva su se brata 1899. uputila u Afriku. Nakon mnogih nedaća stižu u Abesiniju gdje ih car Menelik II imenuje povjerenicima u državnoj upravi. Seljani istražuju područja Rudolfova i Stefanijina jezera, te obavljaju prva geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja toga kraja. No, ubrzo već pakiraju opremu i 1903. kreću u Južnu Ameriku. Ondje organiziraju nekoliko ekspedicija u nepoznata područja. Prvi određuju položaj slapova Salto de Guayara, utvrđuju tok nekoliko južnoameričkih rijeka i prikupljaju važnu dokumentaciju o životu domorodačkih plemena. Istražuju i nalazišta kaučuka i zlata, te način njihove eksploatacije u nepristupačnim i negostoljubivim područjima. Njihova najvažnija zamisao, spajanje Atlantskog i Tihog oceana kanalom koji bi se nadovezivao na rijeku Amazonu, nije se ostvarila. Taj smioni projekt ugasio se nakon iznenadne i nerazjašnjene smrti Mirka Seljana 1913. godine u bespućima Perua. Stjepan Seljan u knjizi objavljenoj 1919. tvrdi da je Mirko ubijen. Drugi izvori govore o smrti od gladi, o sukobu s Indijancima, poplavama, nestanku u prašumi, pa i krvavom piru ljudoždera s ispijanjem mozga iz lubanje. Činjenica je da službeni uzrok smrti nije nikada utvrđen. Nakon Mirkovog nestanka mladi brat Stevo povukao se u Brazil, gdje se bavio eksploatacijom manganove rudače. Umro je u gradiću Ouro Preto 1936. godine.